Pretenciozno bi bilo govoriti da je glavni problem društva nedostatak posla za visokoobrazovane djelatnike u kulturi, što je inkluzija diplomanata specijalistički studija namijenjenih kulturi trenutno znanstvena fantastika za poslodavce, da je to gorući problem zajednice u kojoj posao ne može naći nitko. No, problem je sigurno. Problem koji je doveo do toga da zajednica ne zna i ne cijeni kulturu koja ju okružuje, no je li zadatak spomenutih stručnjaka da nam kulturu približi, ili je to zadatak svih nas?

Shvaćanje kulture često se ostavlja „pametnijim“ ljudima, ostavlja se manjini koji se kulturom bavi i od nje zarađuje, stavljena je u sfere mikro zajednice kojoj je nametnuto da predstavlja kompletno društvo. Trenutno kod nas prevladava kultura komentiranja nedostatka sadržaja u gradu, nedostatka te „neke udžbeničke definicije kulturnog događaja“, tog nečega što oni koji tako komentiraju ne znaju ni što znači, ni što žele time postići. Lapurlatističko negodovanje dominira. No, to ne treba biti tako. Kultura su svi ljudi ovog grada, kultura nije samo „visoka“ i nije namijenjena samo za striktno definirane i ograđene prostore. Osijek je grad koji je dao mnogo toga, daje i dat će u budućnosti. Potrebno je cijeniti rad osoba koje kreiraju događaje, nude ih sugrađanima, stavljaju Osijek na kartu važnijih mjesta za razne koncerte, festivale, susrete, potrebno je podržati svaki napor nekoga tko je uložio vrijeme i novac da bi nekome drugom ponudio zabavu, mogućnost za intelektualno i drugo uzdizanje.

Razlog nastanka ovog teksta je reakcija na stvari koje sam nedavno čitao. U raznim intervjuima koje su dali osječki "kulturnjaci" u svrhu promocije kulture nevjerojatna mi je stvar da baš svaki od njih govori kako je Osijeku potrebno sadržaja. Kojih?

Kina koje imamo - urbano megalomansko i "alternativnije" s odličnim sadržajima, izložbe kojih na tjednoj bazi ima svakakvih - od pubova do galerija, predstave koje se prave za djecu, odrasle u malim, velikim, amaterskim i sličnim kazalištima, fali koncerata i partija kojih ima svaki tjedan na desetke? Predavanja, književnih večeri, kreativnih radionica kojih ima brdo - i to mnogo od njih kvalitetnih. Što to nama točno fali?

Sadržaj se nastavlja...

Fali nam osoba koja će nam za svaki taj događaj reći, doći po nas, odvesti nas, i vratiti kući ili u prvu gostionicu da kunemo one koji nam sude, oštrimo tipkovnice i pišemo kako je grad mrtav i dosadan? Paralelno s tim pri prvom posjetu nekoj metropoli ćemo se slikati ispred poznatih galerija, stavljati slike na fejzbuke i oduševljeno prepričavati kako je to fantastično, to je to i to gradu treba, a da pri tome nikada nismo bili u muzeju Slavonije ili u Galeriji likovnih umjetnosti. U kome je onda problem? U nama samima, kritičarima kulturne scene ili financijerima kulture? Vjerojatno u svima pomalo.

Nameće nam se konstantni konflikt jer uvijek nekome nešto ne odgovara, a taj koji negoduje je deset puta glasniji od onoga koji tiho uživa i kulturnim sadržajima koji ovaj grad nudi. Glasni „negodovači“ nisu stvarno stanje scene. Oni su, kao i u mnogim drugim područjima djelovanja i življenja samo sitna frustrirana skupina koja ne može funkcionirati drugačije nego gledati na svijet negativnim očima. Ignoriranjem istih, njihova glasnoća bi vrlo brzo bila zanemariva i pažnja koju takvim stavom traže, odavno bi nestala. Paralelno s tim problem je što se mnogo ljudi povodi za stavom navedenih osoba i tim stvaraju negativno ozračje, čine to da osobe koje se trude nešto organizirati i napraviti to više ne žele.

Računica je jasna. Uložit ću vrijeme, novac, poznanstva, veliku energiju da dovedem određenog izvođača, određeni bend, predstavu, izložbu. Nedovoljan broj ljudi će to podržati, umjesto dobrog provoda za sve i financijske koristi koju bi mogao preusmjeriti u neka nova ulaganja da bi opet upotpunio scenu se pretvaraju u financijski gubitak, koji se pretvara u ljutnju i nevjericu, odustajanje od organizacije bilo čega. Ne govorim pritom na krahove događaja koji su možda bili za izričito uzak krug ljudi, nego govorim o krahovima raznih festivala, koncerata, predstava.

Nedostatak novaca nije uvijek razlog da nešto ne posjetiš, gospodarska kriza nije toliko velika da ljudi ne mogu odvojiti 30 do 70 kuna za neki koncert, jer su određena mjesta i događaji koji ne spadaju u sferu kulturne aktivnosti popunjena do posljednjeg mjesta, njihovi korisnici pokazuju da imaju dovoljno novaca i da novac nije problem. Jasno je da se ljudi i u trenucima kakvi su sada moraju i žele nekako zabaviti, ali nije mi jasno da ta zabava toliko zaobilazi kulturne događaje. Iz toga se bi dalo zaključiti da je kultura dosadna. Da je svaki da pokušaj predstavljanja nečeg drugačijeg besmislen, jer to nešto drugačije je dosadno. Želimo biti europska prijestolnica kulture, a kultura nam je marginalizirana.

Stavljanjem kulture na naslovnice, podržavanjem kulturnih aktivnosti istim žarom kakvim se podržavaju neke druge ekspresije društva možemo postići cilj, a taj je da kultura ne bude pojam koji je zastupljen u problemskim osvrtima već sastavni dio dnevnih, tjednih i godišnjih javnih i osobnih izvještaja. U našem društvu, kultura je skupa, ali nekultura još skuplja. Podržite svačiji pokušaj da se kulturno izrazi ili da nečiju kulturnu ekspresiju prezentira drugima, na taj se motivira okolina. Kultura nije glavni pokretač društva, ali je svakako sastavni i vrlo važni dio. Ako su kulturne potrebe zadovoljene, gospodarstvo i ekonomija imaju plodnije tlo za uspjeh jer tada stvaramo društvo znanja, tolerancije, razumijevanja, a ne društvo kakvo je na žalost sada.

Piše: M.S. Djelatnik u kulturi