Kako je Osijek došao do svoje slobode i tko se šetao njegovim ulicama za vrijeme i nakon rata za slobodu? Srcem i ponosom!

RAT ZA OSLOBOĐENJE OD OSMANSKE VLASTI (1683.-1699.)

Rat za oslobođenje Slavonije i dijelova Ugarske od osmanske vlasti uzrokovao je velike posljedice za te krajeve koje su se najviše odrazile na demografskoj slici stanovništva jer je došlo do velikih promjena, tj. iseljeno je stanovništvo islamske vjeroispovijesti.

Sadržaj se nastavlja...

Rat je počeo 1683. velikih pohodom vezira Kara Mustafe na Beč. O tome da se Osmanlije pripremaju napasti Beč znalo se i prije te godine. Naime, već 1682. Osmanlije su počeli s pripremama o čemu svjedoči izvještaj Luke Ibrišimovića zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću kako se Osmanlije u Osijeku pripremaju prikupljajući hranu za vojsku, utvrđuju gradove, popisuju vojnike, dovoze topove, dok su lađe i druge ratne potrepštine već spremne. U lipnju 1683. u Osijeku su se sastali vezir Kara Mustafa i carsko poslanstvo pod vodstvom grofa Alberta Caprare. Sastali su se 7. lipnja u 16h kada je veliki vezir uručio Caprari odgovor na pismo austrijskog ministra rata princa Hermana Badenskog koji je označio početak rata. Kara Mustafa je na prostoru osječke tržnice razapeo šatore za svoju vojsku, a odmah poslije njegovog odlaska iz Osijeka, na tom je mjestu podignuta gostionica „Zum wilden Mann" po kojoj je gornjogradska ulica dobila ime Wildemann-Gasse – Ulica divljeg čovjeka, kojoj je u 19. stoljeću ime promijenjeno u Desatičinu ulicu (po dobrotvorki Adeli Dessathy), a danas je to Ulica Republike Hrvatske.

Prema Stjepanu Sršanu, u ratu za oslobođenje je došlo do dvaju oslobođenja Osijeka. Prvo se oslobođenje dogodilo 26. rujna 1687. kada je posljednji osmanski zapovjednik Džafer-beg napustio grad, a u napušteni su grad ušli vojnici pod zapovjedništvom Lodrona 29. rujna, o čemu simbolički svjedoči goblen što se nalazi u bivškoj carskoj riznici u Beču s utkanim napisom na dnu: POST EFFUSUM CAESUMQUE ACERBA CLADE HOSTEM ESSECHIUM PONTEMQUE EIUS DIRIPIT CAROLUS V 5. OKTOBRIS 1687. (Poslije razbijenog i uništenog neprijatelja u teškoj bitki, izbavio je Osijek i njegov most Karlo Peti, 5. listopada 1687.), dok je drugo oslobođenje datirano 1690., a dogodilo se u petak u 11 sati što je obilježavano do 1918. godine zvonjavom s crkve sv. Mihovila u Tvrđi. Kako je vrijeme prolazilo, među Osječanima se zaboravilo zašto zvoni u to vrijeme s crkve, pa su to prozvali Nudel-Glocke (brbljanja trebaju prestati i valja zakuhati rezance).

Treba istaknuti dvostruku narav ovog rata gdje bismo ga mogli podijeliti na službeni i privatni rat. Službeni bi rat činili vojnici Habsburske Monarhije koji su se borili za oslobođenje krajeva Ugarske i Slavonije od osmanske vlasti. U borbama oko Osijeka i u Slavoniji istaknuli su se sljedeći generali: Jakob Lesle, Sigismund Trautmansdorf, Johan Joseph Herberstein, ban Nikola Erdődy, vojvoda Karlo Lotaringijski, Guido von Starhemberg, grof Souches, Albert Caprara, Hans Dűnewald, Ferdinand Gobert grof Aspermont, Ludwig Badenski, Maximilijan Bavarski, koji su odnijeli značajne pobjede protiv Osmanlija i, također, uspjeli se oduprijeti njihovim napadima kada su pokušali ponovnim napadima iz susjedne Bosne napasti i vratiti svoju vlast. Bitaka, pobjeda i poraza je bilo dosta na obje strane, a kako se o ovom ratu može napisati puno, a no nije tema ovog rada, navest ću još neke značajne bitke važne za oslobođenje Osijeka: bitka za Viroviticu 1684., oslobođenje Miholjca u kolovozu 1685., osvajanje Budima 1686. što je osobito bilo značajno za oslobođenje Osijeka jer dokle god su Osmanlije držali uporišta u Mađarskoj, nije se moglo pristupiti oslobađanju Osijeka jer je postojala mogućnost da će Osmanlije napasti iz Budima, bitka kod Harsánya 12. kolovoza 1687., bitka kod Davora (Svinjara) 5. rujna 1688., kod Slankamena 18. kolovoza 1691. itd.

Onaj drugi privatni rat vodilo je lokalno stanovništvo protiv Osmanlija kao jedan neorganizirani oblik borbe čime su se osvećivali za teror koji im je nanošen. Porazi i pobjede što Osmanlija, što habsburške vojske uzrokovala su kretanja i kršćanskog i muslimanskog stanovništva što se može podijeliti u dva vala kretanja čija bi granica međaš bila 1690. godina jer do te godine veće su uspjehe bilježili habsburški generali, dok posliije 1690. dolazi do ponovnog napada Osmanlije. Naime, zabilježeno je kako se i kršćansko i muslimansko stanovništvo kretalo za vrijeme rata. Tako je nakon poraza kod Beča zabilježeno kako se muslimansko stanovništvo počelo potajno povlačiti i napuštati svoje odžake, kuće i kućišta krećući se prema Savi kako bi došli do Bosne. Od povlačenja osmanske vojske strahovalo je i kršćansko stanovništvo jer su se bojali osvete Osmanlija, stoga su se krili u šume i pripremali za obračun s Osmanlijama i njihovim pomagačima, pristalicama islamske vjeroispovijesti. Kršćani su se povlačili iz svojih sela te vodili osvetnički rat rušeći osmanske kuće i kućišta, a Mažuran zaključuje: „Sve što je tuđinska vlast nametnula i stvorila, raspada se kao kula od pijeska i satire u prah i pepeo." 

U drugome valu poslije 1690. došlo je do ponovnog bjega kršćanskog stanovništva jer su Osmanlije krenuli u protuofenzivu kako bi vratili izgubljena područja u Slavoniji i Mađarskoj.

U tom privatnom ratu zabilježeno je i nekoliko junaka koji su vodili ratove protiv Osmanlija osvećujući im se. Tako su u narodnoj predaji o hajdučkim borbama protiv Osmanlija zabilježeni Ivan Matijević, Franjo Ilinić i Ivan Makar koji su se istaknuli u borbama oko Virovitice, Bijelih Stijena i Požege.  Naravno, zabilježeni su i oni koji su nanosili štetu. Tako je u Osijeku 1687. uhvaćen i obješen Perla Harambaša, famozni razbojnik koji je mnoge godine nanosio domovini mnoga zla. Sa svojim drugovima je obješen u pokraj Donjeg Podgrađa, pa je po njemu taj dio grada dobio ime Perlin Varoš, ali kako je on bio razbojnik, zapovjednici su zabranjivali da se za taj dio koristi to ime, nego su upotrebljavali naziv Donji Varoš ili suburbium inferius.

Posljedice su rata za Slavoniju bile katastrofalne. Naime, ukupan broj stanovnika Slavonije jedva je prelazio 40 tisuća, što je činilo svega 20% stanovnika iz razdoblja osmanske uprave. Prema sumarnom popisu iz 1688. koji je obuhvaća okolicu Osijeka, Virovitice i Požege, ukupno je 70 naseljenih, a 452 raseljena sela i naselja, od kojih je 367 kršćanskih i 85 muslimanskih. Popis iz 1696. bilježi da je u osječkom okrugu 8 naseljenih i 313 pustih sela, a u požeškom okrugu 131 naseljeno i 181 pusto selo, odnosno ukupno 139 naseljenih i 494 pustih sela i naselja. U 8 nastanjenih sela osječkog okruga živjela su u 471 kući 3 292 stanovnika svih uzrasta koji su posjedovali 2047 komada sitne i krupne stoke, 1998 jutara oranica i 558 motika vinograda. Prema komorskom popisu iz 1698. u cijeloj je Slavoniji naseljeno ukupno 491 naselja, a u kotaru Osijek 17. U isto vrijeme više od 240 sela i selišta je ostalo i dalje pusto i napušteno, a mnoga od njih nisu poslije ni obnovljena. Broj žitelja je cijele Slavonije 1698. bio između 70 i 80 tisuća.

Do konačnog je oslobođenja Slavonije došlo 1691. poslije oslobođenja Broda, Gradiške i Pakraca, a čitav je rat konačno završio mirom u Srijemskim Karlovcima gdje je 26. siječnja 1699. potpisan ugovor o miru između Osmanskog Carstva, Habsburške Monarhije i Poljske na 25 godina, dok je s Rusijom potpisan mir na 3 godine, a s Venecijom potpisan odvojeno 7. veljače.

NOVI OSIJEK

Poslije oslobođenja Osijeka od osmanske vlasti, situacija ni u njemu, a ni u samoj Slavoniji nije bila idlična. Iako Sršan tvrdi da nakon oslobođenja od Osmanlija počinje faza modernog razvoja Osijeka, trebalo je pričekati neko vrijeme da se vlast na novoosvojenom/oslobođenom području organizira. Pri organizaciji vlasti dva su čimbenika međusobno utjecala, odnosno ometala provođenje organizacije vlasti: vojni zapovjednici koji su u Slavoniji i gradu ostali poslije odlaska Osmanlija, te Dvorska komora koja je trebala procijeniti situaciju i organizirati vlast.

Poslije oslobođenja Slavonije od osmanske vlasti 1691. vojska se još zadržala u njoj i gradu za svaki slučaj da Osmanlije ponovno krenu u napad, ali i da netko drži to područje pod kontrolom s obzirom da nije bilo još nijednog oblika organizirane vlasti. Vojnici su se u Slavoniji zadržali i prije navedene godine, a problem je najveći bio njihovo ponašanje. Broj vojnika koji je ostao predstavljao je velik problem jer su se oni počeli ponašati kao novi upravitelji iskoristivši nepostojanje javne uprave i feudalnih gospodara. Sada su se oni ponašali kao novi gospodari koji tuže, sude, presuđuju koliki će se porez plaćati itd. Vlastite su odluke provodili vojnički surovo i to su koristili radi osobnog bogaćenja, poput pravih ratnih profitera. Ponašali su se kao novi tlačitelji jer stanovništvo koje je ostalo poslije osmanske vlasti zbog velike sličnosti s Osmanlijama: izgledom, ponašanjem, govorom, vojnike koji su većinom bili iz austrijskih pokrajina i služili se njemačkim jezikom, stanovništvo je i previše podsjećalo na Osmanlije.

Uprava u Beču bila je svjesna da će poslije rata biti svojatanja novooslobođenih/osvojenih područja, stoga je još za vrijeme rata ta područja proglasila novom stečevinom koja će biti pod upravom Dvorske komore, a financirat će ju Bečki dvor i carska vlast bez ikakvog sudjelovanja Hrvatske i Ugarske. Tako se na području Hrvatske, a i Mađarske počeo stvarati teritorij koji će biti pod upravom Beča, a s njim nije u fizičkom, tj. graničnom kontaktu, nego izoliran i okružen neprestanim težnjama za pripadnošću što će obilježiti iduća desetljeća i biti predmetom prepiranja.

Sukob vojne vlasti i Dvorske komore sažeto se može svesti na sukob dvojice: generala Gudia von Starhemberga koji se nalazio na čelu vojnika koji su ostali u Slavoniji sa sjedištem u Osijeku i grofa Caraffe di Stigliano kojeg je car Leopold carskim ukazom 8. listopada i 17. prosinca 1697. postavio na čelo povjerenstva čiji je zadatak bio otići u Slavoniju i provesti organizaciju komorske uprave. Odmah po dolasku u Osijeku počele su rasprave između Caraffe i Starhemberga: naime, Caraffa je smatrao kako treba prvo provesti prvo provesti popis naselja, stanovništva i zemljišta da bi se moglo dogovoriti iznos zemaljskog poreza i provesti razdvajanje seoskog stanovništva od graničara. General Starhemberg nije lako pristajao na uvjete jer su vojni zapovjednici prisvajali prihode od mitnice i tridesetnice. Cilj je bio uspostaviti kondominij (suvlašće) između vojne vlasti i Dvorske komore gdje bi stanovništvo bilo podijeljeno na podložnike pod upravom Dvorske komore, točnije državne kmetove, i vojnike – graničare u sklopu Vojne granice. Do konačnog je rješenja i osnivanja Vojne granice došlo tek kad je general Starhemberg uklonjen s pozicije vrhovnog zapovjednika u Slavoniji. Car Leopold je 25. rujna 1701. godine Caraffi dao nalog da konačno osnuje Vjnu granicu te prostorno, društveno i pravno razdvoji seljaštvo (Provincijal) od Vojne granice i graničara i provede feudalizaciju Slavonije na novim temeljima kao izvor prihoda isplatu novčanog dijela plaće budućih graničara i njihovih zapovjednika. Za sjedište carske komisije određen je Osijek.

Osim problema uspostave i organiziranja vlasti, problem je bio i nedostatak stanovništva. Naime, zbog nepovjerenja preostalog stanovništva prema vojnicima i novoj vlasti, ako uopće možemo govoriti o postojanju vlasti, ono se i dalje zadržavalo u šumama strahujući od vojničkog tlačenja. Osim popisa iz 1688. i 1698., kao značaj izvor koji govori o strukturi stanovništva je i matica krštenih, vjenčanih i umrlih po kojoj je moguće pratiti i etnički sastav stanovništva Osijeka iz 1693. Iz podataka koje daje matica jasno je da je u gradu poslije odlaska Osmanlija osim vojnika i velik broj stranaca u gradu. U javnom životu i vojsci govori se njemačkim, a u školama se učio latinski jezik. Prvi službeni popis datira iz 1697. prema kojem starosjedioci Hrvati i Mađari žive u Tvrđi, a zabilježeno je i povećavanje broja stanovnika s njemačkog govornog područja. Godine 1702. obavljen je drugi komorski popis prema kojem se razlikuju tri gradske četvrti u Osijeku: Tvrđa, Donji grad i Gornji grad, ujedno je tada sastavljena i prva osječka gruntovna knjiga u kojoj nalazimo popis stanovnika iz triju dijelova grada poimence što mogućuje da se utvrdi etničku pripadnost tadašnjih građana Osijeka: Gornji grad – 81% domaće hrvatsko stanovništvo, 10,2% Nijemci, 2,9% Mađari i ostali 5,9%; Tvrđa – 27,8% Hrvati, 52,4% Nijemci, 6,2% Talijani, 3% Mađari, 4,6% Čeha, 3% Francuzi i ostali 3%; Donji grad – 54% Hrvati, 31,9% Nijemci, 6,3% Mađari, 2,3% Česi, 0,8% Francuzi i ostali 4,7%.

Među stranim doseljenicima u grad istaknuli su se Nijemci kojima su i prilike u gradu išle na ruku jer se zbog velikog broja vojnika u gradu govorilo njemačkim jezikom. Nijemci su u Osijek odlazili iz Habsburške Monarhije, a prema popisu iz 1698. u gradu je bilo 98 kućanstava, od toga njemačkih je bilo 36. Sve su njemačke obitelji živjele u Tvrđi, gdje se više od polovice njemačkih obitelji u gradu bavilo uslužnom djelatnošću, većinom trgovinom. Uz trgovce, u gradu su bili i krčmari, a Nijemci su se bavili također i proizvodnim djelatnostima: mesari, pekari, prerađivači kože i tkanine itd. Prema popisu iz 1702. od 255 kućanstava, 101 je bilo njemačko, a najviše ih je u Donjem gradu, najmanje u Gornjem, a većinu među obiteljima u Tvrđi su činile njemačke. U odnosu na popis iz 1698. udio obrtnika uslužnih se djelatnosti smanjio (i dalje su prisutni krčmari i trgovci, a javlja se i novo zanimanje – živoder), dok se broj obrtnika proizvodnih djelatnosti povećao. Nijemci su i dalje mesari i pekari, a kao nova se zanimanja pojavljuju mlinari i pivari, povećao se broj obrađivača drva, rkanine i kože, a Nijemci se bave i kemijskim djelatnostima (sapunari, staklar i lončar). Do povećanja broja njemačkih doseljenika došlo je zbog poboljšanja društveno-ekonomskih prilika, a to će se nastaviti i u sljedećim godinama.

 

>POGLEDAJTE: Više iz kategorije SKIDAMO PRAŠINU<

Kao značajni izvori za povijest Osijeka poslije oslobođenja od Osmanlija jesu i ljetopisi franjevaca i isusovaca koji su u grad ušli s vojnicima odmah poslije osobođenja. Tako je u franjevačkom Ljetopisu časnog samostana Našašća sv. Križa u Nutarnjem Osijeku od 1686. do 1890. godine (Diarium sive prothocollum venerabilis conventus sanctae crucis inventae essekini intra muros ab anno 1686. usque ad annum 1890.) zabilježeno kako je franjevac otac Šimun iz Bača ušao u grad poslije carskih vojnika. On je načinio od dasaka oltar pokraj osmanske džamije, zauzeo jednu osmansku kućicu te dao usaditi veliki križ. Zabilježeno je u ljetopisu kako je došlo do sukoba s prvim isusovcima u gradu koji su im ukrali križ, ali poslije, kada su došli novi isusovci, da više nije bilo sukoba s njima. Dobili su pravo na izgradnju rezidencije s kojom su počeli 1699., a 1708. s crkvom. Godine 1705. dobili su pravo izgradnje samostana, a 1719. je proširen. Isusovački ljetopis Ljetopis osječke misije ili družbe Isusove započet na kraju školske godine 1763./64., vođen do 1771. godine (Diarium missionis essekinesis societatis iesu coeptum anno 1764 scholastico exeunte 1763 usque ad annum 1771.) bilježi kako je s vojnicima došao i vojni kapelan, isusovac Gašpar Dirik. Kako su se isusovci brinuli oko vojske, bolesnika, ranjenika itd., u pomoć dolaze još dvojica isusovaca koji uređuju osmansku džamiju u Tvrđi i posvećuju ju Sv. Mihovilu. Isusovci su bili u prednosti u odnosu na franjevce jer ih je državna vlast priznala kao službene osobe i bili su plaćeni iz državne blagajne. Osnovana je isusovačka župa koja je formalno redu predana 1701. godine, a imala je dvije filijale koje su obuhvaćale Gornji i Donji grad.  Matice koje su već spomenute kao izvori za povijest Osijeka sastavili su upravo isusovci.

Kratko razdoblje od svega šesnaest godina u potpunosti je promijenilo sliku Slavonije i Osijeka. Do rata su prevladavali muslimanski običaji i način odjevanja, a poslije rata doseljavaju se stranci koji mijenjaju jezik i običaje. Posljedice takve nagle promjene vidljive su i danas, iako je prošlo nekoliko stoljeća, tragovi se još vide što u jeziku, što u običajima i govoru Slavonaca.

 

Tekst: Perica Vujić